Breadcrumbs


Улогуј се




Литерарни радови

NAJČUDNIJA KNJIGA NA SVETU


Svetlost dana ugledala je neverovatna priča o najčudnijoj knjizi na svetu, koju je napisao naš talentovani učenik Aleksa Knežević​ u petom razredu​, za Lagunin istoimeni konkurs.Od preko 1300 radova, njegova priča je, zajedno sa još dvadesetak​ ušla u Lagunino izdanje istoimene knjige. Veoma smo ponosni na našeg Aleksu, i nadamo se da će​ nastaviti da razvija svoj spisateljski dar, kao i da će ovakav uspeh motivisati i ostale učenike da budu kreativni,vredni i da uživaju u stvaranju.

 

              

aleksa    

   knjigac2        knjigac1

                                                          

   Zimski pejzaž

 

 Shvatila sam da godišnje doba može imati izgled kakav mu naša duša da.

 Spavala sam i baš tad su svi snovi krenuli da se brišu  govoreći mi da treba da se probudim.U tom trenutku zazvonio je moj telefon. Spremila sam se za još jedan radni dan u školi.Izašla sam iz kuće i ugledala sneg. Bio je tanak. Pogledala sam gore prema onom drveću koje me je obično šumom ispratilo u školu.Krajevi grana su bili beli,nikad nisam obratila pažnju na te stvari.I svi oni krovovi su bili beli.Kao da je u toku noći došao neki čovek i prosuo vatu po njima. U mojoj ulici sneg je bio prelep,ali kad sam izašla iz nje videla sam da nije tako lep.To je zbog asfalta i zbog svih automobila koji su išli po njemu.Falilo mi je škriputanje snega.Volim da usklađujem korake sa škriputanjem,zbog toga mi se čini da neko hoda kraj mene. Mada je u sedam ujutro malo ljudi.Bilo je hladno, a  suncu nije pošlo za rukom da obasja grad kroz tu gustu maglu  i teške oblake.Dah mi je bio leden,osećala sam kao da bih mogla njime zalediti nečije srce . Tada se sunce napokon probilo kroz oblake,i počelo da baca zrake po snegu. Uprkos vlažnom asfaltu, sneg je bio lep.Osetila sam svež miris jutra i vlage.

 Uživala sam toliko da mi  čak ni misli nisu odlutale, nisam razmišljala o školi.Sad zima ima drugačiji izgled, ali u boljem svetlu.

                                                                                                                Nađa Katrinka  V-1

          

Prijateljstvo u XXI  veku

 

Kada misliš na prijateljstvo, pomisliš na svoje prijatelje, ali i  neprijatelje.

Prijateljstva u 21. veku se razlikuju dosta od onih u 20. veku. Sada se ljudi upoznaju preko interneta , i mnogi misle  da to upropaštava prijateljstva . Ali, meni je to odlično! Na primer, ja imam mnogo prijatelja iz cele Srbije koje sam upoznao preko igrice. U dvadesetom  veku ljudi su se upoznavali na korzoima , kafanama , i okupljanjima.

 I ne samo to. I neprijatelji su se promenili! U  svim srednjovekovnim filmovima neprijatelji se mrze, tuku , pa čak i pucaju jedan u drugog. A u 21.veku neprijatelji se ni ne pogledaju , a kada neko na društvenoj  mreži objavi  nešto sramotno to je isto kao  da te je udario u lice. Možda i gore, jer ovde je prisutno mnogo više svedoka.I obraz ostaje ukaljan zauvek.

Čak su se i pomirenja promenila. U 20. veku trebalo je bar po pet ljudi da nagovara posvađane da se pomire , a danas kad se ljudi pomire odmah se opali selfi i napise # najbolji burazer ili # moja naj.

Sad znate prijateljstva su se mnogo promenila, ali uvek ce vaziti stara poslovica”Prijatelstvo se treba cuvati gvozdenom   a , rukavicom a negovati svilenom.

Miloš Janjić, 6-3

 

__________________________________________________________________________________________

Prijateljstvo u XXI  veku

Postoje osobe kojima možemo poveriti svoje tajne, svoju sreću i radost. Takve osobe se nazivaju prijateljima.

Danas je mnogo teško naći pravog druga. Ljudi su se promenili. Nekada su  deca zajedno igrala fudbal ili košarku, družili su se, šalili i zabavljali. Danas najviše vremena provode za računarom i telefonom. Postoje ljudi koji su usamljeni i uglavnom su tema zadirkivanja. Tužni su jer nemaju prave prijatelje.

Što se mene lično tiče, smatram da imam mnogo prijatelja sa kojima sam u dobrim odnosima. Trudim se da što manje provodim vreme na telefonu. Skoro svaki dan igram sa drugovima košarku. Provodimo nezaboravno vreme. Uvek smo jedni uz druge i pomažemo jedan drugome. Nadam se da će tako ostati.

Nije lako izboriti se za dobro prijateljstvo. Ono je kao biljka, treba ga negovati i brinuti se o njemu jer ćemo u životu sresti malo dobrih prijatelja!

Stefan Milošević, 6-3

Ova godina mi je donela...

 

Svaki čovek u životu čuva lepezu čudesnih, njemu posebnih,možda tužnih, ali ipak duboko usidrenih trenutaka dana, koji su kao pečat ostavljeni na njegovoj duši. Parajući njenu lepotu, ili, pak, ulepšavajući njenu iskrenu pravu dobrotu.

Iako ih nema mnogo, godine u mom životu bile su različite. Neke su mi dale prijateljstva, poznanstva, dobre ocene, zdravlje, dok su druge malo zagolicale moje spokojstvo kratkim, ali teškim preprekama bez kojih je život nezamisliv.

Godina, koja je iza mene, donela je mnogo radosti, zbog najvažnijeg: dobrog  zdravlja moje porodice i prijatelja, koji svaki trenutak u životu ulepšavaju svojim divnim gestovima iskrene ljubavi. Dobra energija oko mene dala je godini posebnu nit u spletu raznih...

Male sestre, koje beskrajno volim, svojim slatkim osmesima, svakodnevno su  usrećivale moje srce. Mama i tata su svaki čas bili tuza mene dajući mi iskrene savete i poklanjajući mi svoje vreme. Ekskurzije, na kojima sam uživala, učinile su me bogatijom za nove predele, znanja, prijateljstva i iskustva. Zaslužene dobre ocene samo su dale vetar u leđa ka putu kako treba...

Svaka godina može biti čarobna ako je provedemo sa dobrim i poštenim ljudima koji nas vole, i ako im mi uzvraćamo istom merom...Ovu godinu ću pamtiti po lepim tragovima, koji će ostati zauvek u mom životu.

Mina Mičić, 6-3

„Није тешко заљубити се (тешко је то рећи)“

 

Неки мисле да се никада неће заљубити, а неки знају да хоће и једва чекају да се тај тренутак догоди.
Марија и Јана су најбоље другарице. Ишле су у седми разред. Јана се никада није заљубила ни у кога, нити јој се неки дечак имало свидео, а стално је и понављала да не може да се заљуби и да су сви дечаци ружни. Марија је била потајно заљубљена у осмака Марка, али није хтела никоме да говори, па чак ни Јани, али јој је свакодневно понављала: „Није тешко заљубити се.“ Није хтела да јој каже, јер је мислила да ће јој се смејати и да ће је зезати, али јој је било тешко да то крије, па је одлучила да јој призна. Из дана у дан се дружила, смејала и причала са Јаном, али није успела ниједном да јој каже. Сваки пут је мислила да није тренутак за тако нешто. Једног дана, на великом одмору, када су селе на клупу у дворишту, Марија је одлучила да јој, шта год да буду причале, призна. Рекла јој да има нешто да јој каже. Јана је рекла да и она има нешто њој да каже, па је и почела: „Знаш, Марија, ја сам одлучила да морам да се заљубим, јер је много лоше и тужно када током детињства ниси заљубљен. Досадно ти је, јер не можеш да делиш тренутке заљубљености са својом другарицом.“ Марија је гледала у њу и размишљала да би било боље да јој не каже своју тајну, пошто није тренутак. Јана је наставила: „Има један Марко у осмом разреду и јако ми се свиђа јер је леп и добар. Никада се нисам тако заљубила као сада. Да ли си га ти приметила?“ Марија је гледала избезумљено и није могла да верује; одлучила је да јој не каже сада, или, још боље, да јој никада не каже.
Никада се не треба крити заљубљеност, поготово од најбољих пријатеља.

Далија Токовић, 8.3